HISTORIJA
Rane godine (1908. - 1952.)
Klub je osnovan 9. marta 1908. godine pod nazivom Football Club Internazionale Milano nakon raskola milanskog kriket i nogometnog kluba (u kojem se nalazilo 43 člana). Grupa Talijana i Švicaraca (Giorgio Muggiani, slikar koji je kreirao službeni logo kluba, Bossard, Lana, Bertoloni, De Olma, Enrico Hintermann, Arturo Hintermann, Carlo Hintermann, Pietro Dell'Oro, Hugo i Hans Rietmann, Voelkel, Maner, Wipf i Carlo Ardussi) bila je nesretna uslijed dominacije samih Italijana u klubu AC Milan pa su se od njih odvojili i osnovali Internazionale. Od samog početka klub je bio otvoren prema stranim igračima te je na taj način opravdao svoje ime.Svoj prvi naslov italijanskog nogometnog prvaka (Scudetto) klub je osvojio već 1910. godine, a drugi deset godina kasnije - 1920. Kapitan i trener kluba koji je prvi put osvojio Scudetto bio je Virgilio Fossati (poginuo u Prvom svjetskom ratu). 1922. godine Inter se nalazio u Grupi B talijanske Serie A gdje je zauzeo posljednje mjesto nakon osvojenih tek 11 bodova tokom sezone. Budući je pravilo bilo da posljednji klubovi iz svake grupe automatski ispadaju u drugu ligu (Serie B) postojala je opasnost da će prvi put u svojoj historiji Inter morati zaigrati kao drugoligaš. Međutim, sam klub i glavni urednik novina La Gazzetta dello Sport (Colombo) kreirali su peticiju kojoj bi se omogućilo da Inter sljedeće sezone ipak ponovno nastupi u Serie A budući bi ispadanje u drugu ligu značajno financijski oštetilo klub. Nekoliko sedmica prije početka sezone, organizacija FIGC odobrila je nastupanje Intera u prvoj italijanskoj ligi za sezonu 1923.
Tokom Fašističke ere, 1928. godine, klub je bio primoran ujediniti se s Milanese Unione Sportiva te je promijenio ime u Ambrosiana SS Milano.U to vrijeme nosili su bijele dresove s crvenim križem. Dizajn dresa bio je inspiriran zastavom i kaputom kakve su nosili vojnici grada Milana, a koji proizlaze iz zastave zaštitnika Milana, Svetog Ambrosea i datira još iz četvrtog stoljeća. Novi Predsjednik Oreste Simonotti odlučio je 1929. godine promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana. Međutim, navijači su nastavili klub zvati jednostavno Inter pa je 1931. godine predsjednik Pozzani bio prisiljen ponovno promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana-Inter.
Prvi italijanski kup Inter je osvojio u sezoni 1938./39. pod vodstvom Giuseppe Meazze po kojem je stadion San Siro dobio službeno ime, a peti naslov prvaka uslijedio je 1940. godine unatoč tome što je tada Meazza bio ozlijeđen. Nakon završetka Drugog svjetskog rata klub je nanovo promijenio ime u Internazionale FC Milano koje su zadržali do danas.
Veliki Inter (La Grande Inter)
Nakon rata Internazionale je svoj šesti naslov prvaka osvojio 1953., a sedmi odmah sljedeće, 1954. godine. Slijedom tih naslova, Inter je započeo s najuspješnijim godinama u svojoj klupskoj historiji, poznatijim kao era Velikog Intera (La Grande Inter). Tokom tog perioda u kojem je trener bio Helenio Herrera, klub je osvojio tri naslova prvaka Italije (1963., 1965. i 1966.). Najpoznatiji trenuci iz tog razdoblja svakako uključuju dvostruko osvajanje Europskog kupa. 1964. godine Inter je svoj prvi Europski kup osvojio porazivši u finalu slavni španjolski klub Real Madrid. Sljedeće sezone, igrajući na svom domaćem stadionu San Siro pobijedili su dvostruke prvake Benficu. U sezoni 1966./67. Inter je ponovno došao do finala Europskog kupa kojeg je izgubio rezultatom 2-1 od Celtica u Lisabonu.Nakon zlatne ere tokom 60-tih godina prošlog stoljeća, Inter je osvojio jedanaesti naslov italijanskog prvaka 1971. godine, a dvanaesti 1980. 1972. godine Inter je drugi puta poražen u finalu Europskog kupa, ovaj put od nizozemskog Ajaxa Johana Cruyffa rezultatom 2-0. Tokom 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća Inter je osvojio i dva naslova talijanskog kupa (u sezonama 1977./78. i 1981./82.).
Pod vodstvom njemačkog dvojca Andreasa Brehmea i Lothara Matthäusa te argentinca Ramona Diaza Inter je 1989. godine osvojio još jedan naslov prvaka Italije. Tada je trener bio Giovanni Trapattoni. Sljedeće sezone kupljen je Jürgen Klinsmann i osvojen talijanski superkup, ali Inter nije uspio odbraniti naslov prvaka.
Teška vremena (1990. - 2004.)
90-te godine prošlog stoljeća bile su doba velikih razočarenja za Inter. I dok su njihovi najveći rivali, Milan i Juventus, ostvarivali fantastične rezultate kako na domaćim, tako i na europskim travnjacima, Inter je non-stop bio u zaostatku, često se nalazeći na sredini tablice, zabilježivši najgori rezultat u sezoni 1993./94. kada su bili samo na bod od ispadanja u drugu ligu. Unatoč tome, zabilježili su i nekoliko europskih uspjeha tokom tog desetljeća osvojivši priznato nogometno natjecanje Kup UEFA čak tri puta - 1991., 1994. i 1998.Nakon što je predsjednik kluba postao Massimo Moratti 1995. godine, Interu je obećano bolje razdoblje uz potpisivanje profiliranih igrača poput Ronalda, Christiana Vierija i Hernana Crespa. Inter je čak dva puta postigao rekord u visini transfera tokom tog razdoblja: 19.5 milijona Eura za Ronalda iz Barcelone 1997. godine te 31 milijon Eura za Christiana Vierija iz Lazija 1999. godine. Međutim, 90-te su svejedno ostale godine velikih razočarenja i do danas su jedino desetljeće u Interovoj histori u kojem nisu uspjeli osvojiti niti jedno prvenstvo Italije. Za Interove navijače teško je bilo tačno odrediti krivca za neuspjehe pa je sve to dovodilo do vrlo klimavih odnosa između predsjednika, menadžera i ponekih igrača.
Naposlijetku su navijači odlučili usmjeriti svoj gnjev prema predsjedniku Massimu Morattiju, pogotovo zbog toga što je dao otkaz voljenom Luigiju Simoniju nakon tek nekoliko odigranih utakmica u sezoni 1998./99. (isti je dan prije otkaza osvojio nagradu talijanskog menadžera godine 1998. godine). U toj sezoni Inter se nije uspio kvalificirati niti za jedno Europsko nogometno takmičenje po prvi put u gotovo 10 godina, završivši sezonu na slabom osmom mjestu.
Za sezonu 1999./00. Massimo Moratti napravio je velike promjene ponovno kupivši skupocjene igrače. Genijalnim potezom smatralo se dovođenje bivšeg Juventusovog trenera Marcella Lippija pa je većina navijača i novinara vidjela u Interu novog prvaka. Za tu sezonu također su kupljeni Angelo Peruzzi i francuska legenda Laurent Blanc kao i Christian Vieri i Vladimir Jugović. Jedna od prednosti također je bila i ta što tu sezonu Inter nije uopće igrao u Europi pa se u potpunosti mogao posvetiti domaćem prvenstvu. Međutim, još jedanput nisu uspjeli, iako su bili vrlo blizu osvajanju prvog domaćeg pehara nakon 1989. godine - italijanskog kupa. U finalu su ih porazili igrači Lazija, omogućivši tako klubu iz Rima dvostruku titulu (prvenstvo i kup).
Sljedeće sezone uslijedilo je još veće razočarenje. Inter je impresivno krenuo u utakmici italijanskog Super-kupa protiv Lazija u kojoj je rano vodstvo donijela novo pridošlica u klub Robbie Keane - međutim, ipak je izgubio utakmicu rezultatom 4-3. Unatoč porazu, klub je očekivao dobru sezonu. Ipak, ispali su već u kvalifikacijskom ciklusu za Ligu prvaka od slabašnog švedskog kluba Helsingborga. Alvaro Recoba dobio je mogućnost da poravna rezultat iz jedanaesterca dosuđenog u posljednjim minutama utakmice kojeg je golman Sven Andersson obranio pa se Inter ponovo našao u problemima. Marcello Lippi dobio je otkaz nakon tek jedne odigrane utakmice u Seriji A koju je Inter izgubio od Reggine (prvi puta u svojoj histori). Tokom tog perioda navijači Milana ismijavali su Inter budući je Milan postizao velike uspjehe na domaćim, ali i europskim travnjacima. Također se činilo da Milanovim pobjedama nad Interom nema kraja, a najsramotniji poraz dogodio se u sezoni 2000./01. kada je Milan pobijedio s uvjerljivih 6-0 čime je označio i najveći domaći poraz u histori kluba. Marco Tardelli koji je na klupi zamijenio Lippija nije uspio poboljšati igru i od strane navijača je upamćen kao trener koji je od gradskog rivala izgubio ovim sramotnim visokim rezultatom. Christian Vieri i Fabio Cannavaro, koji su u to vrijeme igrali za Inter, bili su također vlasnici restorana u Milanu koji su nakon ovog poraza vandalizirani od strane gnjevnih navijača. Jedina pozitivna stvar koja se u toj sezoni dogodila je dovođenje Ivana Cordobe iz San Lorenza koji će postati stub odbrane Intera u nadolazećim godinama.
Gnjev Interovih navijača u tom periodu kretao se od vandalizma do isticanja banera protiv nekih igrača na stadionu tokom domaćih utakmica. U nekim slučajevima navijači su bojkotirali utakmice i ostavljali Curva Nord, dio stadiona na kojem su smješteni najžešći navijači, potpuno praznim. Usprkos svemu, iz sezone u sezonu Inter je slovio za jednog od favorita prvenstva. Sve to dovelo je do popularne "pjesme" Milana protiv Intera - "Luglio Agosto" (juli i august). Naime, tokom ljetnih mjeseci novinari su se znali raspisivati o tome da je Inter već osvojio prvenstvo koje se tek treba održati, što igrači na terenu nikad nisu uspjeli potvrditi.
2002. godine Inter ne samo da je došao do polu-finala Kupa UEFA, već ih je svega 45 minuta dijelilo od osvajanja Scudetta kada su trebali pobijediti Lazio na olimpijskom stadionu u Rimu u posljednjoj utakmici sezone. Situacija na tablici uoči posljednjeg kola bila je takva da su čak tri kluba - Inter, Juventus i Roma - mogli postati prvacima Italije. Interu je trebala pobjeda protiv Lazija pa su čak navijači rimskog kluba otvoreno u toj utakmici navijali za Inter samo zato da njihovi ljuti rivali (Roma) ne postanu prvaci. Ipak, Lazio je tu utakmicu dobio rezultatom 4-2 (Inter je nakon 24. minute vodio 1-2, ali nije uspio sačuvati prednost), a budući je Juventus pobijedio Udinese u gostima rezultatom 0-2 postao je prvakom Serie A. Još i danas datum te kobne utakmice - 5. maja 2002. - progoni navijače Intera.
Sljedeće sezone, 2002./03., Inter je zauzeo sigurno drugo mjesto u Seriji A te došao sve do polu-finala Lige prvaka gdje su ispali od Milana, premda su obje utakmice završile neriješenim rezultatom (0-0 i 1-1). Ipak, zbog primljenog gola u gostima Milan je prošao dalje (ironije radi obje utakmice, naravno, igrane su na istom stadionu). Iako je to bilo samo još jedno u nizu razočarenja, svejedno su mnogi smatrali da se Inter napokon nalazi na pravom putu.
Međutim, još jedanput je nestrpljenje predsjednika Massima Morattija bilo jače od njega samog pa je Hernana Crespoa prodao nakon samo jedne sezone, a trener Hector Cuper otpušten je nakon tek nekoliko odigranih utakmica u novoj sezoni. Zamijenio ga je Alberto Zaccheroni, dugogodišnji navijač Intera, ali također i čovjek koji je sjedio na klubi Lazija tokom njihove 4-2 pobjede prethodne sezone; navijači su, logično, bili skeptični. Zaccheroni u igru nije unio ništa novog, osim dvije fantastične pobjede protiv Juventusa (3-1 i 3-2) na San Siru. Sezona sama po sebi nije bila ništa posebno. Inter je ispao u razigravanju po skupinama u Ligi prvaka (završili su takmičenje kao treći u grupi). Osim toga jedva da su se i kvalificirali za Ligu prvaka za narednu sezonu, budući su u Seriji A završili tek na četvrtom mjestu, samo bod ispred Parme. Najsvjetliji trenuci Intera te sezone bili su dovođenje Dejana Stankovića i Adriana u siječnju 2004. godine koji su popunili goleme rupe nastale nakon odlaska Hernana Crespa i Clarencea Seedorfa.
Osvajanje 16. naslova prvaka (sezona 2007./08.)
Inter je sezonu 2007./08. započeo s ciljem osvajanja titula Serie A i Lige prvaka. Klub je započeo s dobrim igrama u ligi, zauzevši čvrstu prvu poziciju nakon nekoliko prvih kola i kvalificiravši se u osminu-finala Lige prvaka; međutim nakon poraza od Liverpoola 2-0 s desetoricom igrača 19. februara u Ligi prvaka budućnost Mancinija na klupi Intera dovedena je u pitanje. Loša forma u tom periodu nastavljena je i u tri sljedeća kola u kojima Inter nije došao do pobjede (remi protiv Sampdorije i velikog rivala Rome, te gostujući poraz od Napolija koji je ujedno označio i prvi poraz sezone). Nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka, Mancini je najavio želju za odlaskom iz kluba, ali se već sljedećeg dana predomislio.
Novi niz od tri utakmice bez pobjeda uslijedio je u periodu između 19. i 29. marta protiv Genoe, Juventusa i Lazija. Kao i nekoliko sedmica prije, 4. maj 2008. godine Inter je imao priliku osvojiti naslov prvaka Italije protiv gradskog rivala Milana, ali su tu utakmicu izgubili 2-1. Sljedeće sedmice Inter je također imao priliku osvojiti naslov protiv Siene u domaćoj utakmici na prepunom stadionu. Međutim, niti tada nisu uspjeli, iako su vodili u dva navrata (utakmica je završila rezultatom 2-2), a Marco Materazzi u posljednjim sekundama utakmice nije uspio realizirati jedanaesterac koji bi im donio pobjedu. U istom kolu Roma je pobijedila 2-1 u gostima kod Atalante te se na taj način približila Interu na samo bod zaostatka prije posljednjeg kola prvenstva, iako je u jednom trenutku Inter imao čak 11 bodova prednosti.
Posljednje, 38. kolo Serie A u sezoni 2007./08. donijelo je dvije super zanimljive utakmice: Parma vs. Inter i Catania vs. Roma. Inter i Roma s bodom zaostatka između sebe borili su se za naslov prvaka, dok su se u isto vrijeme Parma i Catania borili za opstanak u Seriji A. Mnogo je različitih scenarija moglo ispasti nakon tih 90 minuta, ali je većina smatrala da će Inter ipak uspjeti odbraniti naslov prvaka budući su imali povoljniji rezultat protiv Rome pa je sve što su trebali napraviti je odigrati jednako kao i rimski klub. Roma je ostvarila rano vodstvo protiv Catanije i sljedećih 60 minuta bila aktualni prvak. Međutim, švedski napadač Zlatan Ibrahimović je s dva pogotka (od kojih je prvi postigao u 62. minuti utakmice) donio Interu treći uzastopni naslov italijanskog prvaka. Catania je u međuvremenu uspjela izjednačiti protiv Rome i na taj način osigurati opstanak u Seriji A, a Roma je sezonu završila s tri boda zaostatka za Interom.
Inter je svoj treći uzastopni naslov Serie A slavio do kasno u noć na svom San Siru (nakon povratka u Milan), gdje im je i dodijeljen pehar. Ipak, nakon pobjede klub je odlučio otpustiti Mancinija 29. maja, pozvavši se na njegovu volju za napuštanjem kluba nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka.
Moderna historija (2008. - )
2. juna 2008. godine Inter je službeno objavio da je novi trener kluba postao Jose Mourinho (bivši trener Porta i Chelsea), a njegov asistent postao je Giuseppe Baresi. To je ujedno označilo Mourinha kao jedinog stranog trenera u Italiji u sezoni 2008./09.Mourinho je za novu sezonu napravio samo tri promjene tokom ljetnog transfernog perioda kupivši Mancinija, Sulleyja Muntarija i Ricarda Quaresmu. U prvoj sezoni pod Mourinhovim vodstvom Inter je osvojio italijanski super kup i četvrti uzastopni naslov prvaka Serie A, ali je također i treći put za redom izbačen u osmini-finala Lige prvaka, ovaj put od Manchester Uniteda. Nakon što je uspio četvrti put za redom osvojiti Serie A, Inter se pridružio Torinu i Juventusu kao jedini klub kojem je to uspjelo i prvi koji je to napravio u posljednjih 60 godina.
Petostruki prvaci (2010.)
Inter je u sezoni 2009./10. napokon napredovao u Ligi prvaka, došavši u četvrt-finale, nakon što su u osmini-finala izbacili bivši Mourinhov klub Chelsea ukupnim rezultatom 3-1. Ovo je bilo prvi puta u tri godine da je Inter uspio proći osminu-finala ovog takmičenja. U četvrt-finalu su ukupnim rezultatom 2-0 pobijedili ruski CSKA Moskva te prošli u polu-finale. Tamo ih je dočekao aktualni prvak Europe Barcelona koju su u prvoj utakmici na San Siru pobijedili rezultatom 3-1. U uzvratnoj utakmici, odlučni Inter izgubio je 1-0, ali je ukupnim rezultatom 3-2 uspio proći u finale Lige prvaka (svoje peto u histori tog takmičenja) gdje ih je čekao Bayern München. U finalu je Inter glatko pobijedio s 2-0 zahvaljujući Diegu Militu koji je postigao oba pogotka te je tako napokon postao prvakom ovog elitnog europskog nogometnog takmičenja. U toj sezoni Inter je također osvojio i Serie A, peti put za redom (nalazio se dva boda ispred Rome) te italijanski kup pobijedivši rimski klub u finalu rezultatom 1-0.Osvojivši Scudetto, italijanski kup i prestižnu Ligu prvaka u jednoj sezoni, Internazionale je postigao tzv. Treble (u slobodnom prijevodu trostruki naslov) postavši prvi italijanski klub ikad kojem je to uspjelo. Nakon ovog historiskog uspjeha, trener Jose Mourinho otišao je iz Intera u slavni Real Madrid 28. maja 2010. godine.Novim trenerom Intera postao je Rafael Benitez koji je potpisao dvogodišnji ugovor u junu.
21. augusta 2010. godine Inter je pobijedio Romu rezultatom 3-1 i tako osvojio italijanski super-kup, četvrti trofej te sezone. U decembru 2010. godine Inter je osvojio svjetsko klupsko nogometno prvenstvo prvi puta u histori, pobijedivši u finalu TP Mazembe rezultatom 3-0. Na taj je način Internazionale postao petostrukim prvakom, pridruživši se Liverpoolu (2001.), Al-Ahlyju (2006.) i Barceloni (2009.) kao jedinim klubovima u histori kojima je takvo nešto uspjelo. Međutim, nakon pobjede u finalu svjetskog klupskog prvenstva, a uslijed izrazito loših rezultata u domaćem prvenstvu (13 bodova zaostatka za vodećim Milanom i dvije utakmice manje) Rafael Benitez dobio je otkaz. Zamijenio ga je Leonardo već sljedećeg dana. Tokom zimskog transfernog perioda klubu su se pridružili Andrea Ranocchia,Giampaolo Pazzini, Houssine Kharja i Yuto Nagatomo. Prije samog početka sezone 2011./12. Inter je prodao svog glavnog napadača Samuela Eto'a.
Ostale historiske informacije
Jedna od najslavnijih činjenica, a na koju su navijači Intera posebno ponosni, jest ta da Inter u cijeloj svojoj histori (od 1908. naovamo) nikad nije ispao u drugu ligu. Za usporedbu, jedan od njihovih najvećih rivala - A.C. Milan - je ispao u Seriju B dva puta. Od 2006. godine, nakon što je Juventus izbačen u drugu ligu zbog skandala oko namještanja utakmica, Inter je postao jedini italijanski klub koji drži navedenu počast, a budući je klub stariji od 100 godina smatra se jednim od rijetkih klubova u cijelom svijetu kojem je to uspjelo.U periodu od 2006. do 2010. godine klub je osvojio pet uzastopnih naslova prvaka Italije, izjednačivši rekord.
Trenutni predsjednik i vlasnik kluba je Massimo Moratti. Njegov otac Angelo je bio predsjednik Intera tokom zlatne ere tog kluba - 60-tih godina prošlog stoljeća. Massimo je, pokušavši imitirati očev veliki uspjeh, potrošio pozamašne količine novca dovodeći u klub najskuplje svjetske nogometaše prošlih i sadašnjih generacija kako bi osvojio Scudetto prvi put nakon 1989. godine. Zbog Interovih neuspjeha u osvajanju naslova, Moratti je često bio kritiziran od strane navijača. Na kraju sezone 2005./06. Massimo je prijetio da će klub staviti na prodaju, ali je od toga odustao nakon skandala oko namještanja utakmica koji je Interu omogućio administrativni naslov prvaka Italije.